ZAGREB
MARIJE BRAUT
14. travnja 2022.
Fotografija iz filma Marija tiho hoda (2009)
Marija Braut voljela je Zagreb. Možda to nikada nije izrijekom kazala, no poklon kojeg sam prije nekoliko tjedana primila od drage susjede, to nesumnjivo potvrđuje. Bilo je to jedan četvrtak, kada su se proljetne zrake tek počele formirati nad Zagrebom, a sunce grijati terase njegovih kafića, kada me taj poklon istinski razveselio. Poklon moje susjede bila je knjiga objavljenja 1986. godine Zagreb, moj grad, fotomonografija Marije Braut i posveta njezinom voljenom gradu. Marija Braut napustila nas je prije gotovo sedam godina, otišla je u gradu kojeg je voljela, a iza nje su ostali intimni fotografski portreti grada čije je sudbinske trenutke ovjekovječila svojim velikim talentom i kemijom koju je stvarala u svojoj kuhinji gdje se nisu spremala jela, već su se razvijale crno-bijele fotografije.
Prema gradu ili mjestu iz kojeg potječemo nužno osjećamo snažnu privrženost. Prema njemu gajimo poniznost, na njegovim smo ulicama odrastali, sklapali prva prijateljstva, sami odlazili od kuće i vraćali joj se, o njemu kao da znamo sve: naš nas grad određuje, on nas prihvaća i shvaća. Iz njega uvijek možemo otići, u njega se uvijek možemo vratiti. On je naš, neovisno o tome jesmo li se u njemu rodili. Marija Braut rođena je 1929. godine u Celju, a životne su je okolnosti s dvanaest godina dovele u grad u kojem otkriva svoju ljubav prema umjetnosti i (posebice u studentskim danima) arhitekturi.
Marija Braut, nekad u svojim fotografskim počecima
Fotomonografija Zagreb, moj grad (1986.)
Bila je ljubiteljica folklora, plesala je u Ladu, a fotoaparat je uzela u ruke u kasnim tridesetima. Učila je od Toše Dapca, začetnika Zagrebačke škole fotografije, pohodeći njegov atelijer potkraj 1960-ih godina, neposredno prije učiteljeve smrti. No, istančan osjet za kadar nije ono što se uči tijekom fotografskih radionica, već je to ono što pojedinac u sebi nosi ili ne: Marija je to nešto, to oko koje promatra, nosila samouvjereno. Kada bismo barem danas mogli sresti Mariju Braut u Ilici ili na Gornjem gradu gdje su je njezini suvremenici svakodnevno sretali! Vjerojatno bismo je pitali čemu je tragala u svojim fotografskim ostvarenjima. Nažalost, Ilicom Marija neće proći, no zamišljam kako bi možda ponovila odgovor iz knjige Umjetnici naših dana, iz 1980. godine: „Sklona sam jednostavnosti, neposrednosti i dokumentaciji, više nego mom vlastitom umjetničkom iživljavanju“. Marija je čekala sudbinski trenutak, nije stvarala ono što ne postoji, već se oboružala strpljenjem i čekala taj sudbinski trenutak, pad svjetla na fasadu, lica svojih sugrađana ili neki drugi motiv koji je zaustavila pritiskom fotografskog okidača. Od početka sedamdesetih kao samostalna umjetnica surađivala je s Hrvatskim narodnim kazalištem, Zagrebačkim kazalištem mladih, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričkim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama. Branka Hlevnjak u svojoj knjizi Fotografkinje (2005.) zapisuje da je Marija Braut „velika i značajna fotografkinja umjetničkog života grada (i gradova), duhovnih mu uznosa (koncerti, kazališta, procesije), pronicljiva i strpljiva promatračica koja ne posustaje u vrebanju sretnog trenutka, kada djeluje brzo i okretno“.
Marija Braut
Katarinin trg, Taverna
Marija Braut,
Ulica Braće Kavurić, šetnja
Mariji je zagrebačka svakodnevnica bila omiljeni fotomodel. Kroz svoj je objektiv upoznavala zagrebačke ulice, haustore, parkove, ljude koji u njemu obitavaju. Joža Ladović, novinar i urednik Marijine monografije Zagreb, moj grad u predgovoru, koji nas uvodi u listanje crno-bijelog Marijinog Zagreba, kaže: „Ne treba vjerovati pričama o ljubavi na prvi pogled. Slučajna nas poznanstva i letimični susreti, doduše, mogu oduševiti, ali su ta oduševljenja najčešće kratkotrajna i brzo ih, poput cvijeća, odlažemo u herbare uspomena. Zaljubljenost nije jednaka ljubavi. Prva je cvijet na vjetru neizvjesnog nadanja, dok je druga plod sazreo pod suncem stečenog iskustva“. Ladović osjećajnost prema ljudima povezuje s onom prema gradovima. Budućnost Zagreba, te 1986. godine, prepušta Mariji Braut i njezinu talentu, nazivajući je pjesnikinjom koja je stihove svog doživljaja grada pretočila u fotografije. Doista, Marija je razmišljala hodajući gradom, u praskozorja, predvečerja, noću i danju, a svoje je osjećaje povjeravala kameri. Složit ćemo se s Ladovićem kada navodi da se „istinski mogu zavoljeti samo gradovi s kojima smo se saživjeli i u čiju smo prolaznost dobrovoljno pohranili dio svoje prolaznosti. (…) Marijin Zagreb nije grad utvrđenih vrijednosti i proknjiženih ljepota, on je Marijin. I naš, ako to želimo“.
U monografiji promatramo Zagreb svih godišnjih doba, u svako doba dana. Fotografije ljudi koji se opušteno druže u košuljama kratkih rukava na Cvjetnom trgu ili pak onih koji se u snježnim mjesecima uspinju prema Gornjem gradu. Jasno nam je da je Marija Braut tragala za oštrim sjenama i fotografijama, koje gotovo da djeluju arhaično. Kao da bi ovo mogao biti Zagreb iz nekog drugog, zaboravljenog vremena, no jasno nam je o kojem se vremenu radi jer gledamo i rast Novog Zagreba. U suštini, na mnogim je fotografijama mrak, unatoč tome što su uslikane po danu. Marija nam pokazuje prazne i ozelenjene zagrebačke parkove, arkade na Mirogoju, jutro na Dolcu… Čujemo i nečujan žamor u centru grada, ljude u muzejima, glazbenike u naletima na nove akorde koje će tek odsvirati… Posjećuje i atelijere hrvatskih umjetnika, bilježi njihov rad, promatra mlade koji se vesele u Lapidariju i starije u iščekivanju baleta Hrvatskog narodnog kazališta. Marija nam uz vizure našeg i njezinog grada pokazuje i njegovu unutrašnju fizionomiju, sve ono što nam pruža njegova umjetnost.
Marija Braut
Na uglu Petrićeve i Trga Republike, 1970.
Marija Braut,
Tonko Ninić, koncert u Lisinskom
Marija Braut je u mnogočemu bila prva. Prva je žena koja je u Zagrebu šezdesetih godina nosila traperice i prva koju su nazivali damom hrvatske fotografije. No, skromnost je u Mariji uvijek prevladala. O njezinoj poniznosti svjedoči intervju kojeg je dala u poznim godinama, kazavši: „Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative koje ću dati muzejima i galerijama i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje“. Negativi Marije Braut danas su pohranjeni u zbirkama Muzeja grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu. Doista, svojim dijapozitivima ostavlja duh nekog drugog Zagreba u našim herbarima sjećanja. I onima koji ga tada nisu gledali, a danas ga, zahvaljujući Mariji Braut, promatraju. Ja odoh, fotografije ostaju, poručila je pred kraj. Barem tako kažu.