SORRENTINOVA STVARNOST
30. prosinca 2021.
Netflix
Možda je Paolo Sorrentino jedna od onih ličnosti koje nam otkrivaju ljepotu koju mi ne primjećujemo, ali znamo da ju trebamo i da joj želimo zavidjeti. Jer, divimo se svakoj njegovoj sceni, baš kao da bi svaki njegov kadar mogao osvojiti nagradu na kakvom značajnom fotografskom natjecanju. No, ovaj talijanski televizijski i filmski režiser ne natječe se ni sa kim, barem ne u onom naivnom smislu koji bi podrazumijevao da svaka umjetnost živi za sebe. On stvara svoj univerzum, prožet elegancijom i raskoši, jasno stiliziranim i senzualnim prizorima, ponekad je kontroverzan, uvijek provokativan i, rekli bismo, barokno kičast. No, istovremeno je – neodoljiv.
Netflix
Sorrentinov univerzum ne počiva na principu „manje je više“. Naprotiv, u njemu je više najviše, no nikad sorrentinovski previše. Već više od dvadeset godina želimo znati kako on stvara svoju, tako zavodljivu stvarnost. Mladom, šesnaestogodišnjem Paolu Sorrentinu nije se svidjela sirova stvarnost, želio je pronaći novu, ali nije znao gdje ju tražiti… Sve dok nije otkrio filmsku umjetnost, imaginarnu, baš onakvu kakvu danas gledamo u njegovim ostvarenjima. Sada napokon znamo zašto je ona Sorrentinu potrebna. No, za to se trebao vratiti duboko u prošlost, u svoj Napulj, i razotkriti nam da se njegov život može opisati kao „Bila je to Božja ruka”, što je ujedno i naziv njegovog novog autobiografskog filma.
Ako je zaključiti o filmu prema njegovu naslovu, nogometni će fanatici dakako zamišljati ovaj film kao biografiju jednog od najpamtljivijih nogometaša svih vremena, Diega Maradonne, Sorrentinova idola koji sudbinski kreira redateljev život. Naime, pogodak rukom na Mundialu '86. nije jedino čudo koje je Maradonna postigao; važnije nam je da je spasio mladog Sorrentina.
Netflix
Prvi kadar – osmijeh. Tu nam emociju Sorrentino priredi svaki put kad pokrenemo njegov film i osjetimo kako nam se val ljepote počinje približavati. Ovoga puta ta ljepota počiva na prizorima napuljskog zaljeva osamdesetih godina dok se kamera polako približava tom mediteranskom gradu. U daljini je veličanstven Capri. Ton je miran, kao konstantni šum prepoznajemo tek elisu helikoptera dok uživamo u Napulju iz ptičje perspektive. U sljedećoj nas sceni dočekuje Napulj kakvog očekujemo – gradska večernja vreva i gužva u prometu začinjena južnjačkim temperamentom. Tako kreće autobiografski film ovog redatelja – a mi znamo da ćemo napokon znati zašto Sorrentino snima upravo ovakve filmove i koji je sentiment u odrastanju oblikovao njegovu zavodljivu estetiku.
Dok razmišljam o filmu, pokušavam zamisliti istu radnju na kazališnim daskama. Ta bi predstava zasigurno bila igrana u dva čina. Nakon prvog, gledateljstvo bi u pauzi neobavezno komentiralo radnju s osmijehom na licu, jer ona je pitka, lagana, vedra, duhovita… To je, ustvari, radnja koja ne potiče na razmišljanje i žustre rasprave u pauzi. Ne znam kako bi to kazališnoj publici bilo dočarano, ali kada bi postojala stanka nakon prvih sat vremena, gledatelji bi tada vjerojatno komentirali kako je ovo još jedan Sorrentinov spektakl ljepote u kojem se ne događa bogznašto (kakva su, uostalom, i njegova druga ostvarenja). Nakon te fiktivne pauze, Sorrentino komediju iznenadno pretvara u dramu, a kazališno bi gledateljstvo – koje je tijekom stanke raspravljalo o stvarima izvan pozornica, ne očekujući naročit zaplet u drugom dijelu – s te predstave otišlo u tišini, s knedlom u grlu.
Netflix
Ton se filma, naime, naglo mijenja nakon scene nogometne utakmice u kojoj Maradonna zabija svoj najpoznatiji gol, a fraza „Bila je to Božja ruka” dobiva drugo značenje, presudno za ovaj autobiografski uradak. Sorrentinova majka Maria dolazi s njegovim ocem Saveriom (kojeg tumači Sorrentinov miljenik Toni Servillo) u njihovu novo-uređenu kuću u planini. Mladi Paolo (u filmu Fabietto) ne odlazi s njima na odmor, govoreći mami kako Napulj igra na domaćem terenu te da ga Diego, njegov idol koji je na čuđenje svih iz velike Barcelone prešao u ne previše uspješan Napoli, čeka na utakmici. U konačnici, taj mu je odlazak na utakmicu spasio život jer je odmor u planini bio koban za Sorrentinove roditelje koji su se otrovali ugljičnim monoksidom, plinom koji je tiho plazio iz kamina, istog onog kamina kojem se Maria veselila u prvome, „vedrom“ dijelu filma.
Netflix
Odjednom, dakle, gledamo novog Sorrentina – i današnjeg, koji uz kameru diktira poteze, i onog mladog, našeg filmskog junaka koji odjednom prestaje biti pasivan promatrač. Počinjemo ga poznavati kao osobu. Postaje nam jasno da je on drugačiji od drugih, da nema prijatelje i da nije siguran što želi i u kojem smjeru kani usmjeriti svoje misli. Mladog Sorrentina tumači Filippo Scotti, napuljski glumac čiji se lik u filmu naziva Fabietto Schisa. Fabiettu su jedine drage osobe u životu bili roditelji i njegova velika talijanska familija, do onog kobnog trenutka naizgled idilična. Njegova teta Patrizia predstavlja mu seksualnu žudnju i kasnije postaje njegova muza, što je obrazac i iz drugih Sorrentinovih filmova. Fabiettov brat, Marchino, želi postati glumac te ga ovaj često prati na audicijama među kojima je i ona Fellinijeva, na kojoj upoznaje maštu filmske umjetnosti. Imaju i sestru, Danielu, no nju ne vidimo sve do samog kraja – no, čujemo ju – konstantno je u kupaonici gdje se uređuje i ne dopušta drugima da uđu, a u kupaonici provodi čak i sprovod svojih roditelja. To je groteska koju Sorrentino uvijek provlači kroz svoj opus. Fabietto je prema roditeljima gajio bezuvjetnu ljubav, a njihova odsutnost vidljiva je u pokretima, pogledima i razmišljanju o budućnosti. Uostalom, na to nas navodi i najdojmljiviji citat iz filma u kojem mladi Fabietto kaže: Život, sad kad mi se obitelj raspala, više mi se ne sviđa. Ne sviđa mi se više. Želim još jednu, imaginarnu, istu kakvu sam imao prije. Stvarnost mi se više ne sviđa. Stvarnost je loša. Zato želim snimati filmove.
Netflix
Maradonna i Fellini nesumnjivo su Sorrentinovi idoli: prvi je spasio mladog Sorrentina, a drugi oblikovao „modernog Fellinija“. Sorrentino obožava redateljskog „maestra”, no njegovi su redateljski postupci bitno drugačiji: on ne iskrivljuje stvarnost već, naprotiv, naglašava detalje. Sorrentino nam je dakle, priredio istinit film o životu stvorenom za filmove. Vječno nam ostaje intrigantna njegova sposobnost konstruiranja, slojevitosti i organiziranja filma u potpunosti sastavljenog od vlastitih misli, zapažanja i sjećanja.
Jednog nedjeljnog popodneva '86., dok je cijeli Poluotok slavio novog talijanskog prvaka (Napoli), kamera prati mladog Sorrentina kako prolazi ulicama rodnoga grada na putu prema kolodvoru. Ponovno gledamo mladića koji kroz cijeli film nosi kultni Sonyijev walkman prikopčan za traperice, sa slušalicama u ušima. No sada, napokon, prvi put čujemo glazbu koju sluša: dok odlazi za Rim, grad koji će mu pomoći u ostvarenju filmskih snova, u ušima mu svira Pino Daniele i njegov „Napule E” – Napulj je tisuću boja, Napulj je glas djece, Polako se diže, Tako da znaš da nisi sam… Napulj je gorko sunce, Napulj je miris mora, Napulj je prljavi otpadni papir, i nikoga nije briga, i svi samo čekaju sudbinu… Tako je nastao Paolo Sorrentino, čovjek koji svojom estetikom oblikuje stil, na čemu mu mnogi zahvaljuju. Neka stoga i ovo bude posveta njemu, onome koji je uspio stvoriti vlastitu stvarnost.