Glazbenici Pariškog orkestra (Orchestre de Paris) 20. su travnja 2022. godine izašli pred auditorij popunjen otmjenim slušateljima koji su te srijede ispunili impresivnu parišku koncertnu dvoranu. Pod ravnanjem Esa-Pekke Salonena, orkestar je izveo Pavane pour une infante défunte Mauricea Ravela, Čudesni mandarin Béle Bartóka i Fantastičnu simfoniju Hectora Berlioza. Oni koji su imali čast te večeri biti u dvorani, zasigurno su primijetili eleganciju koja je odisala pozornicom zbog odjevnih rješenja 67-ero glazbenika, u smokinzima koje je za njih kreirao brend muškog odijevanja, pariški Fursac. Brend je time predstavio suradnju koja nije tipična za modne brendove, no koja je doista potrebna, jer dokazuje kako odijevanjem sačuvati tradiciju.
Klasičnu glazbu vezujemo uz eleganciju, formalnost, a često je promatramo izvan vremena u kojem jesmo. Ona nas tjera na stvarnu koncentraciju i poziva na promišljanje onoga što slušamo. Klasičnu glazbu nije dovoljno čuti, u nju se potrebno uroniti ne bi li prepoznali puni spektar boja. Ona nas uči o nekim drugim vremenima i vodi u neki drugi svijet, pa čak i ona suvremena, današnja, koja nam je nerijetko teže probavljiva. Naravno, ako joj se odlučimo prepustiti. Stoga, ako ju vizualiziramo, pomislit ćemo na formalno odijevanje koje njeguju izvođači, ali i koncertna publika u večernjim toaletama ili klasičnim odijelima. To je zapravo, simfonija odijevanja.
Suradnja brenda Fursac i Orchestre de Paris
fotografija Alexandre Guirkinger
na fotografiji Igor Boranian, kontrabas i
André Cazalet, francuski rog
Osnovan u Parizu 1973. godine, Fursac je svoje prve radionice smjestio u malom mjestu Saint-Pierre-de-Fursac, po kojem je i dobio ime. Nešto manje od dvadeset godina kasnije, Fursac otvara svoju prvu trgovinu u Parizu, na najpoznatijem mjestu francuske elegancije 19. stoljeća, u Rue de Richelieu 112. Sa snažnim pariškim DNK-om, brend prolazi kroz desetljeća ostavši vjeran krojačkoj tradiciji, ležernim odjevnim predmetima i onim večernjim, formalnijim. Doista, Fursac kombinira nekadašnju eleganciju sa suvremenim šikom stvarajući kolekcije koje čine odjevni predmeti napravljeni da traju. Sve nas to dovodi do prošlog tjedna, kada je predstavio novu suradnju u kojoj su modeli, glazbenici pariškog simfonijskog orkestra, premijerno predstavili odijela koja će nositi cijelu sezonu. No, doista, odakle poveznica klasične glazbe i odjevnih rješenja koje odabiru njezini izvođači?
Orchestre de Paris u dvorani pariške filharmonije
Još su tijekom 15. i 16. stoljeća manji ansambli zabavljali plemstvo i njihove goste u privatnim kućama, dok su u 17. stoljeću proširili svoju suradnju s opernim trupama koje su nastajale diljem Europe. Stoga, prvih dvjesto godina svog postojanja, orkestri su bili povezani isključivo s visokom klasom i bili su dijelom najformalnijih, najsvečanijih odlazaka na dvor, što je tražilo kodificirano odijevanje danas poznatije kao black tie. Bonton je nalagao da glazbenici odijevaju frak i leptir mašne kada nastupaju za visoko društvo. Kada su tijekom 20. stoljeća simfonijski koncerti postali dostupniji, a dvorane su se punile glazbenim fanaticima, orkestri su odlučili zadržati svoje standarde klasičnog odijevanja. U suvremenom kontekstu, glazbenici simfonijskih koncerata odijevaju se jednako kao i nekoć. Njeguju crnu boju koja izražava strogu formalnost i uniformiranost orkestra, dobro poznatu kreativnom direktoru brenda Fursac, Gauthieru Borsarellu.
Gauthier Borsarello,
fotografija Julien T. Hamon
Fursac via Instagram,
fotografija Julien T. Hamon
Rođenom prije 32 godine u obitelji glazbenika, Borsarellu je bilo prirodno postati profesionalnim glazbenikom. Nakon završetka akademije, osvajao je značajne nagrade kao kontrabasist, bio je jedan od simfoničara u pariškom orkestru i gradio karijeru na svjetskim pozornicama. No, ubrzo je shvatio da se ne želi profesionalno baviti muziciranjem, već želi pronaći zanimanje kojim će nešto „proizvoditi“, odnosno stvarati opipljive predmete. Stoga je počeo sakupljati vintage odjevne komade, namještaj, satove… Ubrzo je pokrenuo vintage showroom, Le Vif, čiji je kurator još i danas. Iste 2018. godine pokreće časopis L'Etiquette, koji je specijaliziran za svakodnevnu mušku modu, u kojem, kako i sam kaže, pomaže muškarcima da otkriju i stvore svoj odjevni stil. Borsarello s posebnom pozornosti proučava muško odijevanje. Ukratko, velika strast i okupiranost odijevanjem odvela mu je život u nekom novom smjeru. U siječnju 2021. godine postaje kreativni direktor Fursaca.
Fursac u L’Étiquette magazinu jesen/zima 2021/2022
fotografija Sean Thomas
Fursac via Instagram,
fotografija Julien T. Hamon
Za sebe kaže da je više kao Picasso, nego Rembrandt ili Monet. Zašto? Skromno ali samopouzdano, u podcastu radija The Handcut objašnjava sljedeće: Nisam čisti kreativac. Volim proučavati povijest i iz nje napraviti nešto dobro danas. Imam puno referenci, ja sam zapravo dečko iz knjižnice koji u knjigama proučava odjeću, glazbu, umjetnost… Gauthier ima veliku strast za proizvodom, nije zainteresiran za ono što ne traje, te na pitanje kako uspijeva u svemu onome što radi, odgovara: culture before money. Ne zanimaju ga suradnje s brendovima koji mu se svakodnevno nude, no u kojima zamjećuje manjak autentičnosti. Također, na činjenicu da je poznati Steve McQueen mnogima stilski idol, Gauthier napominje kako je to nemoguće jer stilske idole stvara i njihovo ponašanje, a McQueen je bio napadan, nasilan, silno razmažen… Borsarello eleganciju pronalazi u dobroti ljudi, onih koji sve ljude tretiraju na jedak način, onih koji ulažu u svoje obrazovanje. Naposljetku, kaže, što više tragamo za elegancijom u sebi, to ju manje imamo. A svoju je eleganciju dokazao povezivanjem dvaju strasti u kojima povezuje sve ono što voli: glazbu i odijevanje.
Suradnja brenda Fursac i Orchestre de Paris
Fotografija Alexandre Guirkinger
Na fotografiji Alexandre Gatter, oboa
Fursacova linija koju je Borsarello kreirao za svoje bivše kolege iz orkestra sastoji se od smokinga (vunenih i pamučnih), bijelih košulja i svilenih pojaseva. Nošene bez kravate, košulje se zatvaraju gumbom obloženim tkaninom kako ne bi udarale o tijelo gudačkih instrumenata. Duljine rukava prilagođene su pokretima glazbenika, a manžete koje bi se mogle pohabati o pojedinih instrumenata su izostavljene. Borsarello pojašnjava da je tražio ravnotežu između udobnosti, elegancije i tradicije; važno je zadržati nešto od te tradicije, da publika vidi glazbenike koji njeguju tradiciju i sve ono što nam klasična glazba pruža.