3. ožujka 2022.
Nikita na filmu, Split 26. veljače 2022.
Stigla sam u Split u petak popodne. Nikita me čekala na Katalinića brigu, s kojeg se pruža predivan pogled na splitski akvatorij i otoke, a meni, Zagrepčanki s nekoliko kapi dalmatinske krvi, radost osvaja lice pri pogledu na Jadrolinijin trajekt koji plovi prema Šolti. Taj je petak bio zadnji Nikitin trening tjedna u taekwondo klubu Marjan, gdje je, nakon što je predstavljala švedsku reprezentaciju, stigla u Split kako bi branila hrvatske boje. Nikita je na Olimpijadi 2016. godine izborila četvrto mjesto, iste je godine bila druga na europskom prvenstvu, a godinu kasnije osvojila je broncu na svjetskom prvenstvu… Bila je, i dalje jest, uspješna u onome što radi. A to što radi, zaista jako voli.
Nikita Glasnović splitska je Šveđanka koja kuha, trenira i svaki se dan trudi napredovati. Tako barem ona opisuje sebe, sasvim skromno i neupadljivo. U njezinom ćete društvu uvijek biti nadahnuti razgovorima o lijepim stvarima, pričat ćete o dobrome u drugima, bez spominjanja zla i oholosti. Nikita je jednostavna, disciplinirana, toliko posebna da se o njoj mogu ispisati stranice i stranice. No, ovoga puta, nakon provedenog vikenda u njezinom Splitu, uz sve razgovore koje prijateljice iščekuju, razgovarale smo o stilu i odijevanju, važnom (iako samo jednom) dijelu onoga što ju čini osobitom.
Nakon što se sunce počelo skrivati iza otoka, krenule smo njezinim skuterom prema Nikitinu novom stanu. Dok mi je ona putem pokazivala dijelove Splita, ja sam brojala grafite posvećene Hajduku (na 100 metara izbrojala sam ih pet!), pridržavajući nogama kofer da ne ispadne. Dolaskom na Žnjan, ušle smo u stan koji je uredila zajedno sa svojim Olivierom, kuharom koji živi u Švicarskoj, inače podrijetlom iz Švicarske i Dominikanske Republike. Moj je pogled i dalje sezao prema moru koje se toliko jasno vidi iz njezine velike sobe, a ona mi kaže da se tijekom lijepih dana vidi sve do Visa (no, ne žalim se što je tog petka pogled sezao samo do Brača). Odjednom Nikita počinje kuhati, priprema mi svoju slavnu šalšu dobro čuvanu u staklenici na kojoj piše Šalša 2021, tomatoes from Ankica and Vlado. Od njih kupuje voće i povrće, priča mi anegdote o tome da nerijetko odlazi k njima u vrt povrh Marjana i kaže mi - Sutra ćeš ih upoznati na pazaru!
Tijekom večere i nezaboravnih rujanskih pomidora, Nikita mi govori o životu sa sportom ili sportu sa životom… Teško joj je odvojiti jedno od drugog, bavi se sportom od rane dobi zbog čega je zahvalna na disciplini i motivaciji koju je sport u nju utkao. Kaže mi: Razlog što sam takva kakva jesam rezultat je napornih svakodnevnica u kojima sport drži najveću minutažu, a tek onda dolazi sve ostalo… Ne voli, kaže, sportske stereotipe od kojih je uvijek bježala. Htjela je biti više od sportašice, smatrala je da su je drugi okarakterizirali djevojkom koju ne zanima ništa drugo osim sporta. No, umjesto da razbije taj stereotip, odlučila je prigrliti sve ono što jest i danas s ponosom odgovara da je profesionalna sportašica. Svejedno, potrebno joj je nešto što bi je, barem dijelom, odmaknulo od sporta.
Studira prema švedskom modelu online, svaki semestar upisuje nešto novo, ne voli biti definirana jednim zanimanjem. Kazala mi je, tonom nekoga tko uživa u znanju, da je pohađala različite studije, od umjetnosti, sportske psihologije, retorike, hrvatskog i njemačkog pa sve do studija o vinima. Takva joj forma obrazovanja na koncu ne daje diplomu, no kaže mi da joj „papir“ nikada nije bio bitan, već da odabirom novih stvari ostane kreativna i slobodna. – Dajem si prostor da se razvijam u bilo kojem smjeru, jer trening je toliko repetitivan i godinama radim istu stvar, stoga faks za mene predstavlja mjesto gdje mogu razvijati svoju kreativnost. Trenutačno studira art and visual studies, što misli da će i završiti. Uživa u otkrivanju hrvatskih likovnih umjetnika i tako, kaže, upoznaje našu kulturu. Na mrsko pitanje koje iznova sluša već godinama – čime ćeš se baviti nakon sportske karijere – samouvjereno odgovara – Znaš šta, nemam pojma! Zar moramo biti definirani samo onime od čega zarađujemo?, te, nakon kratke stanke, nastavlja – imam takav karakter da napravim sve što želim… Znam da ću uspjeti.
Nakon odlaska na Pazar u subotu ujutro (gdje sam upoznala Vladu), uz jaku buru i nebo na koje Splićani nisu navikli, krenule smo razgovarati o stilu, odijevanju, o onome što me je toliko zanimalo. Započinjem: – Koja je tvoja definicija stila, kako ga doživljavaš? (pritom namjerno nisam spomenula stil u odijevanju kao jedno njegovo lice, već sam htjela da mi kaže ono što joj refleksno dolazi). Odgovara: – Puno je to stvari, kad pomislim na tu riječ, pomislim više na kulturu… Zastaje i razmišlja, te dodaje – na osobu koja se drži uspravno, osobu koja je ponosna. Pomislim na nekoga tko ima puno znanja, ali ne mora ga pokazati, netko tko se ne mora dokazati. U konačnici, to je osoba koja puno daje, priča priče, a i dalje je znatiželjna. Nikita stil prepoznaje u skromnosti, u znanju, u onome što imamo i što znamo, ali nam nije važno da to i drugi znaju. Potom se dotiče svojeg stila odijevanja, za koji kaže da je funkcionalan i udoban… Kroz godine sam naučila što mi godi i u čemu se osjećam dobro... Bitno mi je da lijepo izgleda i da se osjećam udobno, no najvažnije je da je uredno. Kaže da svoj stil duguje mami, unatoč tome što je ona imala skroz drugačiji stil, obožavala je boje, bila je ekscentrična. No, djelovala je ponosno i upravo je to Nikita od nje naslijedila. Kao i većinu njezina ormara. Zanima me je li se njezin odjevni stil mijenjao, na što mi odgovara: – Stalno se mijenja, svaki dan se mijenja... Jer ja se svaki dan mijenjam... On ovisi o tome kako se osjećam; odjeća je osjećaj i njome prenosimo naša uvjerenja, zaključuje.
Odijevanje je za Nikitu igra. Pristupa joj ležerno i u njoj uživa. Voli se odijevati i razmišljati o tome što joj za koju prigodu odgovara. Pogotovo jer, kako kaže, – 80% vremena sam u sportskoj odjeći, tako da se preostalih 20% vremena želim osjećati lijepo i dotjerano. Dotjeranost u Nikitinu slučaju nikad nije prenaglašena i izravna. Ona je suptilna, baš kao i stil koji je ranije definirala. Kad se dotjerava, naglasak stavlja samo na jednu stvar. – Ako odjenem nešto što nije posebno, onda volim da mi je kosa lijepa. No, ako odjenem neku lijepu haljinu i cipele, tada ne stavljam naglasak na kosu... Balansiram… Pokušavam da ne izgleda da sam se previše trudila, uživam u effortless stilu. Tu ležernost Nikita potvrđuje mišlju da ne trebamo kupovati nove stvari svake sezone: Imam stvari koje je nosila moja mama i to je genijalno... Možeš se pojaviti s istom majicom bezbroj puta. Jednako tako, ako ideš na vjenčanje, zašto ne možeš odjenuti haljinu koju si već nosila... Dapače, pružiš joj novi život i stiliziraš na potpuno drugačiji način. Sve je to igra. Naposljetku kaže da je to poruka koju prenosi svojim odijevanjem: nije stil samo ono što je u trendu; stil je od toga odvojen.
Prolazim s Nikitom kroz njezin ormar. Dok vadi pojedine predmete, prepričava ono što ju uz njih veže. Najviše ima maminih stvari koje je naslijedila, nakita, jakni, torbi, cipela… Od nekih joj se stvari teško razdvojiti jer je za njih veže mnogo toga, a neke ponosno iznova odijeva. Zamolila sam je da izabere jedan predmet koji je za nju made to last. Počinje razmišljati, gleda što sve ima i nakon nekog vremena me upita – Mogu li odabrati keramiku, a ne odjeću? – Naravno! odgovaram joj dok se selimo u kuhinju, gdje Nikita ponosno počinje vaditi najdraže komade napravljene da traju. Baš kao i odjeća, keramika je veže uz mamu. – Nakon Olimpijade, htjela sam raditi nešto drugo osim treniranja, htjela sam se malo maknuti i tako me mama odvela na tečaj keramike na koji je ona često odlazila. Cijela naša kuhinja bila je opremljena stvarima koje je mama izradila, ona je to obožavala, a mi smo bili ponosni, svaki dan smo ih koristili… Nikita se ubrzo zaljubila u keramiku, u mir koji ta djelatnost donosi i koncentraciju koju zahtijeva, u nešto što je nekoć bilo mamino, a onda je postalo zajedničko. Uspomene su još jače jer je Nikitina majka preminula prije nešto više od godine dana. – Ono što keramiku čini made to last jest činjenica da je to umjetnost, ali umjetnost koja se koristi. Nedavno smo na fakultetu govorili o tome da u muzejima slike s vremenom propadaju zbog vlage i loših uvjeta... Ali, čekaj, je li svrha slika da ih gledamo ili da se čuvaju u kontroliranim uvjetima? Keramika je dio druženja, to su priče iz uspomena od kojih nastaju neke nove – Kad je postavim na stol i netko me pita odakle mi, primjerice, ta zdjela… O njoj bih mogla pričati satima…
NIKITA GLASNOVIĆ
Pojačavanjem bure, vikend polako završava. Nikita ponovno balansira s mojim koferom na skuteru, vozimo se gradom pod Marjanom i ona mi govori – Jako sam napredovala otkad sam se ovamo doselila... Došla sam sama i stvorila neki novi svijet. Već sutra se vraća dnevnom ritmu s dva treninga, nastavlja kuhati, slikati, peći nekoliko vrsta sourdough kruha i trudi se biti boljom svaki dan. Pomišljam kako su mi jednostavni ljudi najdraži.