ENA ČUČEK
26. svibnja 2022.
Ena, Zagreb 24. svibnja 2022.
Ima već mjesec dana da svakog četvrtka oko podneva odlazim do Lopašićeve, u novu zagrebačku oazu kvalitetne kave, Lutu, kako bih se družila s Enom Čuček. Enu sam zamijetila još davno, prije gotovo deset godina, što znači da se sjećam njezinih prvih modnih koraka. No, uvijek mi je nekako promakla (ili ja njoj, ili ona meni). Nismo se, naime, nikada družile. Gledale smo se preko fotografija, ponekad si pisale, a onda se ove godine konačno srele. Od tada pijemo cappuccino i raspravljamo o onome što nas veseli.
Ena Čuček zna što voli. Gradila je svoje interese kroz poznanstva, srednju školu, putovanja po svjetskim prijestolnicama mode, kroz sve ono što je okružuje… Sve ju je to, kaže, odredilo. Ena potvrđuje da nam se mnogi interesi formiraju vrlo rano, još u djetinjstvu: Prvu sam inspiraciju dobila iz obitelji. Odrastala sam uz Josipa Depola, kritičara umjetnosti i s njime sam kao mala obilazila ateljee... Bilo mi je to prirodno okruženje koje mi se svidjelo. I ti razgovori. Njihova kuća (Depola i tatine tete Lele) bila je prepuna slika, lampi, keramike, tanjura…. U njihovom sam društvu otkrila umjetnost. Dodaje da je veliki utjecaj na nju imala i škola koju je pohađala. Ena je odrasla u Rusiji, u gradu Togliatti (Tolyatti), gdje je živjela do svoje jedanaeste godine. U djetinjstvu je obožavala časopise, rezala ih je, radila kolaže, slagala, oblikovala. Ukratko, imala je, tada pa tako i danas, osjećaj za određene stvari.
Nakon završene škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, znala je da je na pravom mjestu gdje je krenulo njezino sazrijevanje u umjetnosti. No, Ena je znala da u životu ne valja brzati. Nakon srednje škole odlučila se posvetiti još jednom interesu, modelingu. Kaže mi da je sanjala o putovanjima, o odmaku od zagrebačke rutine, ali je gajila i želju za radom. Tako je i bilo. Ena je obilazila Pariz, London, Milano i New York. – Prvi casting Hermes!, započinje mi o svojoj manekenskoj karijeri u Parizu. Ponosno kaže da na kraju nije bila angažirana za Hermes snimanje, no govori mi i ono bitnije, ono životnije – sami ti susreti i ta poznanstva, taj osjećaj… To je nešto što te izgradi. Veličina, poniznost, profesionalnost... Devetnaestogodišnjoj Eni to se činilo kao film, u kojem je u konačnici živjela pet godina, a onda je, kaže, osjetila želju stvarati nešto svoje. – Bilo je momenata kada sam radila neko snimanje i poželjela biti u drugoj ulozi, nisam htjela biti samo model. Interesirala me i art direkcija, falila mi je moja vizija, da mene netko čuje. Ena je stoga odlučila spojiti ljubav prema modi s onom prema umjetnosti. Vraća se u Zagreb i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer Novih medija i animiranog filma.
Naručujemo drugu kavu, tako je to uz ugodne razgovore. Ena započinje priču o radu koji bi me, kaže, mogao interesirati. Uzima mobitel, traži fotografije i pronalazi svoj završni rad, nazvan Tailored body, izložbu održanu na Jabukovcu. – Htjela sam u rad prenijeti jedno iskustvo iz New Yorka. Poslali su me kod fotografa koji me zapravo na jedan način učio poziranju. Iako sam već tada dugo radila, on me učio o tome kako da se stanem, kako da gledam u kameru. To iskustvo joj je pokazalo da kao što postoje modni trendovi kroz krojeve i materijale, isto vrijed i za poziranje – Naši pokreti, naše ponašanje prema kameri, naš stav, lice, ekspresija, pokreti ruku, nogu, geste… Nije jednako onome kao što se očekivalo u 50-ima, 60-ima, 70-ima.
Ena je nekoliko godina nakon New Yorka, završavajući Akademiju u Zagrebu, odlučila spojiti modu i umjetnost. Bilo joj je intrigantno što su poza i geste, pa tako i poziranje, nešto nevidljivo i prolazno, što je ona zapravo, htjela zaustaviti. – Htjela sam zaustaviti svoju pozu. Umjetnica Vlasta Žanić mi je pomogla tako što me mazala gipsom i ja sam u toj pozi stajala oko 30 minuta dok se gips nije osušio. Gotovo sat vremena nakon, Enu su izvadili iz gipsa, a poza je, baš kao što je htjela, ostala zabilježena. Uz to je napisala i tekst koji gledatelju objašnjava kako da i on sam zauzme tu pozu. Ukratko, dokazala je kako spojiti svoje iskustvo poziranja s umjetnosti koja će naglasiti ono prolazno.
Ena upravo radi na svom drugom diplomskom radu, na dizajnu pri Arhitektonskom fakultetu, gdje je nakon završene Akademije nastavila obrazovanje. Prateći njezin rad, davno sam primijetila da je zanimaju različiti mediji. Pitam je, koji ti je najdraži? Odgovara da joj je teško izabrati samo jedan, no kolaž joj je trenutno najzanimljiviji. Uz Lutu prolaze poznanici, mašu i pozdravljaju, a Ena se fokusira na kolaže: – Uživam u stvaranju kolaža jer na brz način mogu na papiru sastaviti nešto što me intrigira, što osjećam i odmah to mogu prenijeti iz glave na papir… To je zapravo brza tehnika koju doma mogu kombinirati u miru. Ena na tome ne staje. Želi „proširiti“ kolaž iz plošnosti papira, raditi „reakcije“ na kolaže spajajući ga s drugim materijalima. Time se nadovezuje na tekstil – intrigira je print na tekstilu i prijenos kolaža na tekstil. Sve je to, nastavlja, ILIYA.
Na Eninom se licu vidjela radost nakon što sam je upitala: Kako bi opisala ILIYU – je li to, zapravo, umjetničko-dizajnerska Ena? Odgovara mi sa osmijehom da je! – Taj se projekt formirao u mojoj glavi već davno, sve je krenulo iz modelinga. Promatrajući različite brendove u nastajanju i kada bih bila dijelom nekog snimanja, bilo mi je inspirativno gledati rad art directora i kako oni stvaraju moodboard pojedinog snimanja. Ena je tako upijajući svoje okruženje odlučila na još jedan način povezati modu i umjetnost – pokrenula je vlastiti brend. Doista, kaže, to su dva neodvojiva pojma koja ipak, u današnjoj brzini mode, zaslužuju vraćanje tamo gdje je sve krenulo. ILIYA je, ukratko, brend u nastajanju koji će prvo ponuditi svilene šalove, a kasnije će se proširiti na specifičnu i selektiranu kolekciju nekoliko komada u koje ona vjeruje i koje želi imati oko sebe. – Zašto svileni šal?, pitam je. Odgovara da je to odličan komad za početak jednog branda, no ono bitnije, u tome može prezentirati i ljubav prema printu na tekstil. Osmislila je tri svilena šala i na njih aplicirala svoj rad. ILIYA je doživio svoj warm-up, sljedeći je potez web-shop, a onda u budućnosti – Tko zna! To je spoj mog znanja i iskustva, moj je cilj razvijati se i učiti kroz brend, voljela bih da postoji čvrsta i jasna vizija toga brenda, zaključuje uzbuđeno.
Sunce je sve snažnije, godi nam proljeće u gradu. Otvaram sljedeću stranicu bilježnice, pogled dižem prema Eni i „pucam“: Što je za tebe stil? Odgovara mi instinktivno, bez previše razmišljanja: – Stil je za mene način na koji netko nosi odjevne predmet, ali način… Nečiji odjevni predmeti mogu mi biti vizualno neupadljivi, no stil pronalazim onda kada netko takav nosi odjeću te me svojom energijom i osjećajem iznenadi. Svoj stil kaže da gradi kroz druge, baš kao i u umjetničkim radovima, voli upijati sve oko sebe te od toga uzeti ono najbolje. Jednako tako, pojašnjava da je jako oprezna prilikom kupovanja novih odjevnih komada – Nikada nisam kupila nešto na silu, nisam impulzivna. No, ako ne prestajem razmišljati o nečemu, onda se vratim i to kupim! Kroz odijevanje je, kaže, privlači to što svi ulazimo u određene uloge i prenosimo vlastita raspoloženja. Ipak, kao i mnoge stvari u svom životu, tako i odijevanje povezuje sa svojim radovima – Odijevanje gradim na vrlo sličan, ako ne i isti način kada radim na određenom radu i njegovoj strukturi. Radilo se o kolažu, objektima, namještaju, instalaciji ili pak krojevima, bojama, uzorcima koje pokušavam spojiti noseći ih na sebi… Svi ti elementi se u procesu miješaju, rade određeni ritam i stapaju moj jezik stila i kreativne prakse u mom radu.
Dok smo raspravljale o odijevanju primijetila sam da me njezine ideje i misli vežu uz meni dragu knjigu What Artists Wear, kojoj se često vraćam. – To je moj made to last predmet o kojem sam ti htjela pričati!, govori mi Ena. Dojmilo me se što za svoj made to last predmet odabire knjigu te je pitam zašto baš ona. – To je uistinu inspirativna knjiga, imam osjećaj da te nekako vrati… Postoje dani kada ne razmišljaš o odjeći, već samo nešto na sebe nabaciš. Ova je knjiga tu da nas podsjeti da je odjeća naš suputnik, a ne tek komad ili predmet. Drago mi je što ona vraća takvom razmišljanju, zaključuje.
Još jedan meni najdraži dan, četvrtak, ulazi u drugu polovicu. Dovršile smo i drugu kavu, Ena odlazi do grada dogovoriti etikete za šalove ILIYA, a zatim na konzultacije za diplomski rad. – Sada radim stol! Privlače me svakodnevni predmeti kojima smo cijelog života okruženi, ali kao da im ne dajemo dovoljnu pažnju, to je ono što želim naglasiti kroz svoju viziju stola. Pozdravljam je. Do sljedećeg četvrtka.