O LIJEPOJ MLADOSTI
5. ožujka 2023.
Netflix
"La Boum", 1980., režija Claude Pinoteau
Kultni film o mladosti, mladosti koju je svatko proživio ili će ju tek osjetiti. „La Boum“ („The Party“) prikazuje Pariz s početka 1980-ih godina i prati odrastanje trinaestogodišnje Vic Beretton koju tumači Sophie Marceau, glumica kojoj je to ostvarenje otvorilo put prema uspješnoj karijeri. Film je to u kojem gledamo život svakodnevnice pritom se fokusirajući na osjećaje mlade Vic. Šarm filma leži u posebnosti prenošenja sentimentalnih emocija formativnih godina. O njemu možemo pričati kroz odjeću koju likovi nose, prvim odnosima mlade protagonistice i njezinih prijateljica s mladićima, bračnim zavrzlamama roditelja protagonistice ili pak neopterećenoj starosti koju portretira njezina prabaka Poupette. „La Boum“ ipak nije nostalgičan film, u njemu samo, gledamo mladost i odrastanje nešto starije mladosti. Ni previše mudre, niti zalutale ili politične, tek obične i lijepe mladosti.
Ideja za scenarij došla je prirodno. Jednog popodneva, scenaristica Danièle Thompson vratila se kući gdje ju je dočekao „La Boum“ njezine kćeri: stan je bez njezina znanja i odobrenja okupiralo dvadesetak tinejdžera, što ju je potaknulo da krene raditi na scenariju o odrastanju u čijem će fokusu biti zabava. Thompson je, međutim, zamislila televizijsku seriju, za uzor uzevši tada popularni američki sitcom „Happy Days“, u kojem se također tematizira svakodnevnica i odrastanje kroz generacijski jaz između tinejdžera i njihovih roditelja. Međutim, nakon što je redatelj Claude Pinoteau pročitao scenarij, odlučio je dublje zaroniti u temu ljubavi i govoriti o teškoćama njezina ostvarivanja i uzvraćanja kroz generacije. Vizionarski se odlučio na stvaranje filma, bez aspiracija da njegovo djelo postane društveni fenomen, što će se naposljetku dogoditi.
Claude Pinoteau
Sophie Marceau
Autorima je, prema vlastitom svjedočanstvu, najteže bilo pronaći glumicu koja je mogla utjeloviti glavni lik, mlade Vic Beretton. Danima su Pinoteau i Thompson provodili audicije na koje su pristizale mlade djevojke, no niti u jednoj nisu vidjeli nju. Sve do posljednjeg dana, kada je ušetala mlada Sophie Marceau s ocem, u tom trenutku bez iskustva u svijetu filma i glume. Živjela je s roditeljima i bratom u predgrađu Pariza i odlazila je na razne audicije kako bi zaradila novac. Onoga trenutka kada je ušetala u prostoriju, autori su znali da gledaju traženu protagonisticu. Za njezine roditelje na filmu, Claude Pinoteau odlučio se za velika imena francuskog filma, Claudea Brasseura i Brigitte Fossey, a šarmantnu prabaku odigrala je Denise Gray. Stvorena je tako filmska postava koja je nosila ime, a i dalje nosi – „The Berettons“, obitelj koju pratimo u kultnoj priči o odrastanju.
Sophie Marceau i Claude Brasseur
Sophie Marceau i Claude Pinoteau
Snimanje je započelo u ljetu 1980. godine. Prvim kadrom redatelj nas poziva u jedno jutro u Parizu, dok slušamo zvuk školskog zvona i iz ptičje perspektive gledamo školu Henry IV i grandiozan Panthéon u pariškom petom arondismanu. U njegovoj okolini odigrava se većina filmske radnje jer je to novi dom obitelji Beretton, koja se iz Versaillesa doselila u gradsku vrevu. Pinoteau nam dočarava prvi dan u novoj školi kada mlada Vic upoznaje svoju najbolju prijateljicu Penelope s kojom od prvog susreta započinje razgovore o dečkima i zaljubljivanju. Njih dvije jedino zaokuplja pitanje hoće li biti pozvane na „La Boum“ koji organizira jedan od popularnih kolega iz razreda. S druge strane, autori filma prikazuju bračne nesuglasice koje proživljavaju roditelji od Vic, pritom ne umanjujući vedrinu filma. Njezina majka, ambiciozna i pomalo napeta ilustratorica Françoise, saznaje da je muž Francois (koji u filmu tumači zubara) bio 'slučajno' nevjeran. Međutim, kada problemi roditelja postanu očiti njihovoj kćeri, ona je manje uzrujana nego što bismo očekivali. Njezina prva i jedina briga je kako će njihovo razdvajanje utjecati na „la boum“. Prabaka Poupette, živahna i nasmijana gospođa, u filmu odigrava most između Vic i njezinih roditelja – govori joj na koji način da roditelje nagovori da je puste na zabavu, dok joj njezina praunuka povjerava sve svoje tajne o svom prvom zaljubljivanju u šarmantnog Mathieuea.
Netflix
"La Boum", 1980.
Humor "La Bouma" je neupitan; doduše, on nije na najvišoj razini koju nam sedma umjetnost može pružiti, no domišljat je, svakodnevan, iskren i time stvaran. Najuzbudljiviji trenutak filma vezan je uz zabavu za koju mlada Vic u konačnici uspijeva dobiti pristanak roditelja. Na zabavi, dečko kojeg ondje upoznaje, iznenadi je na plesnom podiju stavivši joj slušalice uz pjesmu „Reality“ skladatelja Vladimira Cosme , napisane isključivo za film. Oni se upoznaju i zaljubljuju slušajući pjesmu, izolirani od svijeta, dok drugi plešu i njišu se u ritmu druge, ritmom snažnije pjesme. Pjesma „Reality“ postala je klasik sentimentalne pop glazbe polučivši i komercijalni uspjeh u Europi i Aziji: vrtjela se na svim radijima i ploča je bila prodana u čak osam milijuna primjeraka. Valja napomenuti i da je Walkman, koji je u Japanu predstavljen 1979. godine, u Francuskoj postao popularan upravo zahvaljujući filmu i kultnoj sceni. No prikazivanje filma prvih se dana u kinima pokazalo neuspješnim. Dapače, autori su bili toliko nezadovoljni da se govorilo o tome da će se plakati filma ukloniti iz staklenih izloga ispred dvorana. No usmena predaja postupno je osigurala filmu uspjeh, zahvaljujući pjesmi „Reality“ koja je emitirana na radiju. Slušatelji su brzo pohrlili u francuska kina, uživajući u pjesmi koja dosljedno svira kroz film, kad god su Vic i njezina simpatija jedno blizu drugome. Film je ubrzo doživio internacionalni uspjeh i postao hit u Aziji. Autori su se, ponukani uspjehom, odlučili na snimanje nastavka, „La Boum 2“, koji je izašao 1982. godine i tematizirao odrastanje nekoliko godina starije Vic i njezine nove ljubavi, njezinih napokon sretnijih roditelja i dalje vrckave prabake, no i konstante odjevnih rješenja zbog kojih oba filma ostaju u sjećanju.
Netflix
"La Boum", 1980.
Nakon što dvije prijateljice budu pozvane na glavni „la boum“, ushitrena i sretna Vic iznenada promijeni raspoloženje dok joj se kamera približava licu, a ona sjetno kaže: „I have nothing to wear“ (Nemam ništa za odjenuti). Ubrzo nakon, s mamom odabire odjevne kombinacije za subotnju zabavu, od disko-srebrnih kompleta do izgleda gejša, i drugih ekstravagantnih rješenja. Vic se na kraju – pojavi u svojoj uniformi – lanenoj plavoj košulji, crvenim hlačama od samta i Stan Smith tenisicama. Tijekom cijelog filma odjevena je u svoju uniformu, miješajući muške i ženske odjevne komade; gledamo je u košuljama, omiljenoj traper jakni i tamnoplavim trapericama, pletenim vestama, bijeloj majici i K Way jakni. Uvijek je ležerna, nepretenciozna, uz stav koji svaku od tih kombinacija čini neodoljivim. Njezina majka Françoise, za to vrijeme također spaja muške i ženske odjevne komade, pritom naglašavajući eleganciju nepogrešivo kombinirajući boje i materijale (omiljena je u naočalama u avijatičarskom stilu usred crtanja i svilenim maramama koje nosi na nekoliko različitih načina). Kostimografija za optimističnu prabaku Poupette savršeno odgovara njezinom karakteru, ona ne bježi od maksimalizma, pokazuje nam pretjerivanje u detaljima i jarkim bojama. No istovremeno, omiljena je u Lacoste bijelom kompletu koji je ujedno i njezin najnepretenciozniji odjevni izbor. Lacoste se pojavljuje u nekoliko scena u oba filma. Dok dečki iz razreda uživaju u poznatim polo majicama raznih boja, Francois, otac od Vic, također spaja Lacoste majice sa svojim sakoima i 501 levisicama, ali i Burberry balonerom u kojem se pojavljuje u oba dijela filma. Kostimografija u „La Boumu“ uvelike pomaže objasniti generacijski jaz koji je fokus njegovog sadržaja, jer na jasan način razdvaja tri različite generacije i kroz njega ocrtava karakter likova.
Vic Beretton ("La Boum", 1980.)
Françoise Beretton ("La Boum", 1980.)
Francois Beretton ("La Boum", 1980.)
Poupette ("La Boum", 1980.)
Doista, više od četrdeset nakon premijere, "La Boum" je prošao kroz generacije, no i dalje uživa kultni status. Doduše, valja zaključiti kako su se danas promijenili kultura komunikacije, jezik i odnos prema drugima, posebice putem društvenih mreža i tijekom prvih zaljubljivanja. Na prve zabave više se ne odlazi bez telefona i sve se događa manje stvarno i u trenutku. Uspješnost „La Bouma“ vjerojatno leži u njegovoj jednostavnosti i nepretencioznosti, svakodnevnici nekih davnih dana. On nam simpatično prenosi duh prošlog vremena, neopterećene mladosti u Parizu, koja je istovremeno teška, no predivna. Predivna iz perspektive onih starijih, teška u očima mlađih kojima se problemi prvog zaljubljivanja čine nerješivim. Uspješan je vjerojatno ponajprije zato što se emocije formativnih godina ne razlikuju od onih koje su se doživjele početkom 1980-ih godina.