LO STILE AGNELLI
21. travnja 2022.
Gianni i Marella Agnelli na jedrenju jugom Francuske
Njega su nazivali posljednjim talijanskim monarhom, ona je bila napuljska princeza. On je volio brz život, svoju Agnetu (jedrilicu od mahagonije) i skijanje na St Moritzu. Bio je unuk osnivača Fiata, epitoma talijanskog automobilizma i tvrtke koju je preuzeo 1966. godine. Živio je raskalašenim životom, opsjednut estetikom i svime onime što je lijepo. Bježao je od dosade, dapače, toliko ju je prezirao da se budio u Torinu, ručao u Parizu, a zaspao na svojoj Agneti uz obale Mediterana. A ona ga je gledala i gledala, pet godina, rekla je jednom, sve do 1953. godine kada je postala Signora. Nazivaju je labudicom Italije zbog njezina dugog vretenastog vrata i držanja koje je uvijek ponosno pokazivala. Bila je profinjena kolekcionarka umjetnina, zaljubljenica u botaniku i baš poput svog supruga, svega ono što je lijepo. A to lijepo, njih dvoje su si mogli priuštiti. O njima se i dalje piše, njihove fotografije gledaju nostalgičari preteče talijanskog stila, a ja ovoga puta, kao svoje stilske idole vidim njih – Giannija i Marellu Agnelli – neslužbenu talijansku kraljevsku obitelj koja je bila opčinjena stilom.
Marella i Gianni u svom vrtu na Korzici sedamdesetih godina,
via Pinterest
Na jednoj od svojih jedrilica s Kennedyijevima,
via Pinterest
Želimo li dočarati život Giannija Agnellija, prepustit ćemo to njegovom prijatelju Jeanu Pegozziju koji prepričava jednu anegdotu: Zbog Giannija sam stalno mijenjao brojeve telefona, taj me zvao u svako doba dana. Jednom se sjećam, zvao me u cik zore dok sam ja boravio u svojoj kući na jugu Francuske i pitao me kakvo je more. Rekao sam da nemam pojma, na što ovaj kaže – brzo odi pogledati. Rekao sam mu da je mirno, poklopio i nastavio spavati. Nisam ni stigao zaspati, a Gianni je već sletio sa svojim helikopterom kraj moje kuće i rekao da idemo na jedrenje. Gianni Agnelli nije gubio vrijeme. Njegovi poznanici prepričavaju da je uvijek živio na rubu smrti, ponašajući se čak pomalo suicidalno. Takav ga je način života doveo do teške automobilske nesreće nakon koje je cijelog života nosio protezu na desnoj nozi i obuvao isključivo posebne čizme. No, Agnellija ni to nije spriječilo da bude onakav kakav želi biti.
Poznat je kao L'Avoccato (Pravnik) i svi su ga tako zvali unatoč tome što se nikad nije bavio odvjetništvom. Prijateljevao je s Henryijem Kissingerom i Kennedyjevima, bio je aktivan u političkom životu, zaljubljen u sport (vlasnik torinskog nogometnog kluba Juventus), i doista, torinski kapetan koji je tijekom godina rafinirao vrlo osoban stil. Toliko osoban, da je uz poslovnu staloženost i raskalašenost kao svojom znatiželjnom prirodnom, postao idol mnogima. A to je najbolje sažeo novinar Bruno Graziani koji o Gianniju piše da je bio molto amato, tanto imitato ma mai eguagliato, odnosno, mnogo voljen, puno imitiran, ali nikada jednak.
Gianni Agnelli u mladosti, via Pinterest
L'Avocatto je uvijek – ali uvijek – odijevao košulje. Nosio ih je u svečanim prilikama, u tvornici Fiata i na stadionu gdje je u navijačkom raspoloženju gledao svoj Juventus. Čak i u poznim godinama, kada su blejzere zamijenili udobniji džemperi, Gianni je nastavio ponosno isticati ovratnik košulje. Gotovo pobožno, uživao je u odijelima koje su mu krojili neki od najpoznatijih krojača diljem svijeta, od Milana do Napulja preko Londona i New Yorka. Među omiljenima mu je bio njegov ansambl sivih odijela u svijetlom flanelu uz, naravno, duplo kopčanje. No, ono zbog čega novinar Bruno navodi da su svi imitirali L'Avocatta je zasigurno jedna od Giannijevih najizrazitijih čari koja se rodila više iz funkcionalnosti nego li iz estetike. Naime, kazao je da kruna satova dugoročno istroši rubove košulje pa se dosjetio da je bolje nositi sat iznad manžete. Vjerujemo mu, Gianni je toliko stvari radio u jednom danu, da je brz pogled na sat bio nužan ne bi li sve stigao. Gianni Agnelli svoj stil učinio je amblemom kultivirane, prirodne, gotovo spontane elegancije.
Gianni i njegov prepoznatljiv stil: košulje i sat na manžeti,
via Pinterest
Gianni na stazi St Moritza, 1976. godine
via Pinterest
Gianni na naslovnici magazina L'Uomo Vogue, studenti 1975. godine
Marella Caracciola di Castegneta rođena je u napuljskoj plemićkoj obitelji te je odmalena navikla na visoki stil života. Diplomirala je u Švicarskoj, studirala je na Académie des beaux-arts, a zatim na Académie Julian u Parizu. Vrlo je mlada krenula put New Yorka, gdje je radila kao model, a potom – nakon što joj je poziranje dozlogrdilo – postaje asistentica proslavljenog fotografa Erwina Blumenfelda. Po povratku u Italiju, otvaraju joj se vrata Voguea, gdje je povremeno radila kao fotograf i modna urednica. Svoju umjetničku crtu istraživala je tijekom cijelog života, s vrhuncem u 1973. godini kada je postala dizajnerica specijalizirana za tkanine za uređenje doma, što joj je vrlo brzo donijelo međunarodni uspjeh.
Marellina ljepota bila je spoj antičke i moderne ženstvenosti: nešto između Audrey Hepburn i kraljice iz davnih vremena, između Amerike (majka joj je porijeklom Amerikanka) i napuljskog plemstva, između mediteranskog genija i savojske konkretnosti, spojila je poduzetnu ženstvenost s ulogom majke i supruge. Strastvena vrtlarka, Marella se također pobrinula za dizajn vrtova u svojim domovima u Torinu i u Marakešu u Maroku. Bila je članica Međunarodnog vijeća Mome u New Yorku i Međunarodnog vijeća Tate u Londonu. Dizajnirala je sve zelene površine svojih kuća i objavila nekoliko knjiga o botaničkim ostvarenjima.
Marella Agnelli ispred objektiva Uga Mulasa u vili Boni, 1969. godine
via Pinterest
Marella u Balenciaga haljini, fotografija Philippe Halsman, 1963. godine
via Pinterest
Bila je vitka, visoka, graciozna, pomalo rezervirana i iznova je tragala za novim idejama. Njezina profinjenost proizlazila je iz svega što je radila, iz svega što je uredila i što je odijevala. Poznata nam je kao elegantna dama s kulturnim manirima odijevana u modne divove poput Balenciage, Givenchyja ili Courregesa. Građa tijela poput njezine i njezino jedinstveno držanje, odjevnim su predmetima dali profinjenu notu, jednostavnost i stanovitu androginost. Unatoč tome što je na fotografijama viđamo u formalnim odjevnim odabirima, ona kao da je uvijek djelovala opušteno i izvan ideje tipične ženstvenosti, izvan steznika i dekoltea, ali i izvan dosade… Njezin je šarm ovjekovječilo mnogo fotografa, poznat nam je portret Arturo Gherha za Vogue 1945. godine, Richarda Avedona 1953. godine, ili pak Erwena Blumenfelda iz 1951. godine. Bila je i ostala, muza mnogih.
Marella na svom Fiatu, fotografija Henry Clarke, Vogue 1963. godine
via Pinterest
Marella i Gianni na otvaranju ljetnih Olimpijskih igara 1960. godine
fotografija Vittoriano Rastelli
via Pinterest
Villa Perosa obitelji Agnelli u Torinu i vrt koji je uredila Marella
Marella i Gianni, 1986. godine,
fotografija Laurent Sola,
via Pinterest
Gianni Agnelli i Marella Caracciolo di Castagneto vjenčali su se u studenom 1953. u dvorcu Osthoffen, u Strasbourgu. Bio je to jedan od najvažnijih društvenih događaja u poslijeratnoj Italiji, u osvitu gospodarskog procvata. Njih dvoje ostali su zajedno do konca života. Uz mnoge uspjehe, dvoje djece i mnogo unučadi utjelovili su prosvijetljeno značenje moći: aristokraciju i kapitalizam, kult ljepote, kulturu i inovaciju, stil Made in Italy te ekscentričnost koja ne prelazi mjeru dobrog ukusa. Opčinjeni stilom i umjetnosti stvorili su vlastitu zbirku umjetnina, danas Pinacoteca Giovanni e Marella Agnelli, u Torinu, s preko 400 umjetničkih djela velikana poput Renoira, Maneta, Picassa, Freuda, Gericaulta, Schifana i mnogih drugih.
Naposljetku, iza njega 81 godina, a iza nje deset godina više života punog luksuza, onog pravog, mogućnosti izbora, eksperimentiranja i utjelovljenja elitnih snova. Reći se neki, s toliko materijalnih dobara, obiteljskim pedigreom i frazom sve je moguće, obitelji Agnelli bilo je jednostavno tako živjeti. No, stil nije nužno pitanje novca, već vlastite galantnosti. Gianni i Marella su nas napustili i njihove životne avanture danas gledamo u dokumentarnim filmovima, intervjuima, knjigama i riznici fotografija koje su ostavili iza sebe. Kada je netko opčinjen stilom od njega možemo učiti, posebice od njih dvoje koji su bili oličenje talijanskog stila i ukusa, koji je vječan.