LA MILANO
RINASCIMENTALE
16. lipnja 2022.
Posjet vili početkom lipnja 2021. godine
Prije točno godinu dana – prisjećam se – kada su se lipanjski dani počeli osjećati na užarenim ulicama Milana, krenula sam prema jednoj od brojnih skrivenih ljepota tog, kažu, industrijskog grada na Poluotoku. Tako barem kažu, a ja sam sigurna u jedno: Milano je mjesto za one koji su spremni unići u njegovu esenciju i pronaći povijest iza zatvorenih vrata monumentalnih portala. Stigla sam tako do Case Degli Atellani, jedne od mnogih kuća milanskih obitelji, njihovih domova koji su danas otvoreni za javnost koja tamo može uživati u istinskom milanskom arhitektonskom potpisu. Casa Degli Atellani, ipak, razlikuje se od drugih muzeja koji čine domove familija jer njezina povijest seže još u 15. stoljeće. U njoj se proteže povijest vojvode od Milana Ludovica Sforze i Leonarda da Vincija, renesansnog maestra koji je i sam boravio u ovoj iznimnoj građevini dok je stvarao jedno od svojih najvećih djela, Il Cenacolo, odnosno Posljednju večeru u samostanu Santa Maria delle Grazie, nasuprot kući Atellani. Brinuo se i o grožđu u svome vinogradu, nekada na rubu grada, a sada u samom njegovom središtu.
Atrij na ulazu u Casa degli Atellani
Ludovico Sforza, vojvoda Milana, izabrao je crkvu za mauzolej svoje obitelji i oko nje je izgradio stambeni kvart. Nekoliko godina nakon što je izgradio ono što je naumio, svome je vitezu Giacomettu di Lucia dell'Atella, poklonio tri kuće, koncipirane tako da se jedna naslanja na drugu, a dijele ih vrtovi i atrij. Atellaniji su u kućama ostali sve do 17. stoljeća nakon čega je izvršena prva modernizacija kuća: arhitekt Carlo Aspari uredio ju je u neoklasičnom stilu. Nakon čestih promjena vlasništva, 1919. godine kupio ih je Ettore Conti, prvi tajkun talijanske elektroprivrede i jedan od prvih koji je povjerovao u tada novu tehnologiju. On je najprije prodao prvu od tri kuće, a zatim je angažirao Pietra Portaluppija, arhitekta bez kojeg se ne može opisati arhitektura Milana 20. stoljeća, da je modernizira u svom prepoznatljivom stilu. Nažalost, kuća Atellani nastradala je u bombardiranju ratne 1943. godine, a restrukturiranje koje ju je dovelo do današnjeg izgleda izvedeno je između 1946. i 1952. godine, također po projektu Portaluppija.
Unutrašnjost jedne od kuća Atellani
No, ovim ću se tekstom vratiti vremenu kada je kućama, pa tako i Milanom, vladao već spomenuti Ludovico Sforza. Taj „arbitar Italije“, bio je talijanski renesansni plemić koji je vladao kao milanski vojvoda od 1494. do 1499. godine. Ludovico Sforza stvorio je uspješan dvor u Milanu, privlačeći umjetnike, intelektualce i glazbenike. Doista, između 1478. i 1482. Donato Bramante i Leonardo da Vinci preselili su se u Milano iz Firence, prijestolnice talijanske renesanse. Dvojica umjetnika, među najvažnijim figurama likovne scene Apeninskog poluotoka toga doba, radili su na samostanu Santa Maria delle Grazie, iz čega je nastao jedan od najneobičnijih monumentalnih sklopova u povijesti talijanske arhitekture.
Leonardo da Vinci stigao je u Milano 1482. godine, nakon što se vladaru grada predstavio dugim pismom u kojem je naveo svoje sposobnosti slikara, glazbenika, vojnog inženjera i arhitekta. Na Ludovicovom dvoru ostao je do 1499. godine i bio je zaposlen kao umjetnik, izumitelj čudesnih naočala i scenografija, kao i inženjer i kipar. Iz tog razdoblja datiraju njegove studije o sustavima lombardskih kanala, portret Ludovicove miljenice Cecilije Gallerani, poznate kao Dama s hermelinom (sada u Krakowu), te projekt konjaničkog spomenika Francescu Sforzi, ocu Ludovica Sforze, što Leonardo nije uspio dovršiti. Nedovršen je ostao i ukras Sala delle Asse u Castello Sfrozesco.
Crkva Santa Marie delle Grazie
Cenacolo Vinciano, dio zidnog oslika
Leonard da Vinci, 1495.-1498. godine
Krajem stoljeća, Ludovico Sforza želio je crkvu Santa Maria delle Grazie učiniti mjestom za proslavu vlastite moći i njegove duge loze. Financirao je važne poslove u sklopu, poput uređenja svetišta, koje je povjerio Donatu Bramanteu. Uređenje blagovaonice povjereno je Leonardu da Vinciju, od kojeg je Ludovico naručio zidni oslik Krista na Posljednjoj večeri među dvanaestoricom apostola. Posljednja večera, znana kao Cencacolo Vinciano, zauzima cijeli sjeverni zid blagovaonice tog dominikanskog samostana. Nalazi se u odaji u kojoj su se fratri sastajali kako bi jeli, molili i meditirali za vrijeme obroka. Leonardo da Vinci svakog je dana odlazio preko puta, u crkvu Santa Maria delle Grazie i radio na Sforzinoj narudžbi do 1498. godine.
Cenacolo Vinciano, zidni oslik
Leonardo da Vinci, 1495.-1498. godine
No, još jedna pomalo zaboravljena priča povezuje Leonarda da Vincija s Milanom. Kao zahvalu za obavljeni posao te 1498. godine, kada je okončao rad na Posljednjoj večeri, Sforza mu je za nagradu i zahvalu dodijelio vlasništvo nad vinogradom koji je bio zasađen i obrađivan na poljima u vrtu Case degli Atellani, vinograd o kojem se brinuo da Vinci i proizvodio vino. U travnju 1500. godine, trupe francuskog kralja pobjeđuju i smještaju Sforzu iza rešetaka te i Leonardo napušta Milano. No, nakon odlaska iz grada u kojem je proveo nekoliko godina, nije se prestao brinuti za svoj vinograd: uspijeva ga vratiti nazad nakon što su ga Francuzi zaplijenili i na samrti 1519. godine spominje vinograd u oporuci, ostavljajući dio sluzi, a drugi dio svom omiljenom učeniku Gian Giacomu Caprottiju, poznatijem kao Salaì. Taj divan vinograd, čiji ures, uz voćke i ružičnjak, čine i kipovi, i danas oživljava izvrsno vino – Key Atellano.
Vrt iza kuće u kojem se nalazi la vigna di Leonardo (vinograd Leonarda da Vincija)
Ludovico Sforza, Leonardo da Vinci i Piero Portaluppi. Zvučna su to imena talijanske, ali i svjetske baštine za kojima su ostali značajniji primjerci arhitekture i umjetnosti. Posjet trima skrivenim ljepotama – Cenacolo Vinciano u Santa Maria delle Grazie, Casa degli Atellani i La vigna di Leonardo – još jednom dokazuju da je diskretna elegancija najveća. Barem nas tome uči Milano.