IVANIN SVIJET
7. srpnja 2022.
Ivana Tomljenović Meller
Ivana Tomljenović Meller dama je koja stilom, šarmom i duhom obilježava 20. stoljeće visokog zagrebačkog društva. Kao kćer posljednjeg bana Hrvatske i Slavonije, Tomislava Tomljenovića, odmalena je pripadala visokom društvu i vodila lagodan život. Rođena 1906. godine u Zagrebu, gradu u kojem otkriva svoju istančanu crtu prema umjetnosti i kreativnosti, no iz kojeg odlazi kako bi li postala dijelom poznate škole za arhitekturu i primijenjenu umjetnost u Njemačkoj, Bauhaus. Zagrepčanka u Bauhausu uživa i u sportu, postaje najboljom sportašicom Jugoslavije, a sportove kojima se bavi nije moguće izbrojati na prste jedne ruke. Uz dizajn, fotografiju i umjetnost zapamćena je i po svojoj ljepoti koja izvire iz unutrašnjosti i duha kojeg je utjelovila u svim svojim radovima i spektrima interesa. No, Ivana radi tiho i ostaje nepoznanicom izvan najužeg kruga sportskih i umjetničkih stručnjaka, sve do 1983. godine, kada je organizirana prva javna prezentacija njezinih radova u Studiju Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ivana tiho i umire, 1988. godine u rodnom Zagrebu, gdje u poznim godinama radi kao turistički vodič zahvaljujući jezicima koje govori.
Ivana Tomljenović u mladosti
Svoju istančanu crtu prema umjetnosti Ivana je otkrila u ranoj dobi, kada se okrenula i sportu kao atletičarka, rukometašica i košarkašica (1929. godine sudjelovala je na prvoj košarkaškoj utakmici u Zagrebu). Uz to, bavila se tenisom, skijala je, bila je vična u vožnji kajakom; sport je bio pokretač njezina duha kojeg je nosila i u umjetničkom životu. Studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je 1928. godine diplomirala slikarstvo u klasi profesora Ljube Babića, a potom odlazi u Beč gdje se bavi proučavanjem metala na Visokoj školi za umjetnički obrt. Te 1929. godine, kada je zaigrala košarku u Zagrebu, odlazi i nakon studija u Beču u njemački grad Dessau gdje studira na Bauhausu – utjecajnom umjetničkom i dizajnerskom pokretu koji je započeo 1919. u Weimaru u Njemačkoj i potaknuo nastavnike i učenike da se bave svojim zanatima zajedno u dizajnerskim studijima i radionicama. Ivana Tomljenović tamo upisuje fotografiju kod Waltera Peterhansa, njemačkog fotografa i voditelja fotografskog odjela na Bauhausu.
Potvrda o završetku semestra na školi Bauhaus
Naftali Rubinstein:
Ivana Tomljenović na krovu Bauhausa,
1929. godine
Osim što je bila jedna od rijetkih hrvatskih studentica na toj znamenitoj školi dizajna, svojim je fakultetskim obrazovanjem bila atipična za svoje suvremenice. Doista, Bauhaus je u vremenima Ivaninog školovanja bio snažan pokretač umjetničke i edukacijske aktivnosti gdje je ona na novoosnovanom odjelu Fotografije stvorila neka od svojih najznačajnijih djela. Portretirala je kolege iz klupe, kao što su Greta Krebs, Thomas Flake, Naf Rubinstein i mnogi drugi, nizom značajni umjetnici i fotografi. Ivana je bila sveprisutna – uključivala se u sva događanja, od plesnjaka do sportskih terena. Gradila je ljubav prema vizualnoj estetici, naučila mnogo, eksperimentirala i produbila ljubav prema fotografskom mediju, ponajviše onom avangardnom, eksperimentalnom, s bauhausovskim pečatom. Dojmljiv je i njezin kratki dokumentarno-eksperimentalni film iz 1930. godine u kojem prikazuje lica ljudi, pretpostavlja se svojih prijatelja i studenata, koji je ujedno i jedini poznati sačuvani rad studenata i profesora nastao na školi Bauhaus. Ostavljajući dva semestra iza sebe, Ivana 1930. godine zbog političkih okolnosti i bliskosti komunističkim idejama, odlazi u Berlin, zatim u Pariz te u konačnici u Prag, u kojem se zadržava neko vrijeme i gdje upoznaje supruga Alfreda Mellera, ravnatelja tvrtke ROTA Pohybliva reklama koja je proizvodila mehaničke naprave za pokretne reklame.
Ivanini radovi tijekom studija na Bauhausu
Njezino najvažnije djelo smatra se plakat Diktatura u Jugoslaviji iz 1930. godine na kojem prikazuje novo estetsko i formalno rješenje koje se proučavalo na Bauhausu, ali i dokazuje svoju novu osjetljivost prema vizualnoj kulturi: koristi okomitu perspektivu povremeno bizarnih tema, eksperimentira s negativima i fotomontažom. Svojom kamerom obilježava dinamičnu i poletnu atmosferu Bauhausa, nakon kojeg se, zajedno sa suprugom, okreće novom mediju kada u izlozima luksuznih praških dućana radi na svjetlosno-kinetičkim aranžmanima. Ipak, Ivanini dominantni interesi bili su dizajn plakata i obrada fotografija. Suprug joj umire već 1933. godine, a Ivana se seli u Beograd gdje je predavala crtanje i radila plakate za prvu tvornicu aviona Rogožarski. Svega dvije godine nakon, Ivana Tomljenović Meller vraća se svome gradu Zagrebu, nakon sedmogodišnjeg putovanja po europskim prijestolnicama, zapošljava se kao profesorica likovnog odgoja na ondašnjoj Trećoj ženskoj gimnaziji gdje ostaje sve do odlaska u mirovinu.
Plakat Diktatura u Jugoslaviji, 1930. godine
Plakat za tvrtku Rogožarski
Njezinih je interesa mnogo, toliko koliko je sportova kojima se bavila. Još je kao djevojčica ušla u svijet bavljenja redovitim tjelesnim vježbama. Izrasla je u djevojku kojoj je sport bio važnim dijelom svakodnevnice te je postala tipični sportaš tog razdoblja – bila je all around, iliti svestrani sportaš. Osim što je bila pionirom košarke u Zagrebu, osvojila je nekolicinu zlatnih medalja u skoku u dalj, skoku u vis te bacanju diska. Atletiku je voljela, no u rukomet se zaljubila. S jugoslavenskom hazena (mali rukomet) reprezentacijom osvojila je prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Pragu. Povjesničar sporta Zrinko Čustonja objašnjava da je sportski život Ivane Tomljenović Meller bio donekle u skladu s njezinim životom na Bauhausu gdje je prihvatila filozofiju svojevrsnog jedinstva kvalitete tijela i uma. Nakon Drugog svjetskog rata prihvatila se dužnosničke karijere u sportu – bila je predsjednica Hrvatskog rukometnog saveza i dužnosnica u Hrvatskom atletskom savezu. Doista, njezin je fokus bio raznovrstan, no sve što je činila, činila je uspješno i strastveno.
Ivana prilikon igranja hazene
Rukometni plakat kojeg je izradila
Zagrepčanka Ivana, najveća ljepotica hrvatskih balova (kako su je nazivali), najuspješnija sportašica Jugoslavije, fotografkinja, dizajnerica, profesorica… Nedvojbeno uspješna, svestrana, pamtljiva osoba koja ne odlazi u zaborav već ostavlja trag nekog drugog Zagreba i društva koje je iščezlo. U svojim je poznim godinama vodila turiste Zagrebom, govorila im o svom gradu na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku. Potkraj života izradila je intrigantno autobiografsko djelo, niz albuma u kojima je montažom fotografija i teksta ispričala svoj uzbudljivi život.