L'ELEGANZA DI
NECCHI-CAMPIGLIO
24. veljače 2022.
Posjet vili 24. veljače 2021. godine
Ovaj tekst istražuje povezanost arhitekture i mode, odnosno stila koji prožima naizgled udaljene aspekte umjetničkog djelovanja. Nečiji je stil uvijek vidljiv, od odijevanja kojim prikazujemo sebe drugima do domova u kojima želio ostvariti „naš“ stil. Stoga ovaj tekst nije posvećen odjevnom predmetu ili njihovim stvarateljima, već arhitektonskom rješenju kao rezultatu neiscrpne inspiracije. Villa Necchi Campiglio milanska je vila skrivena poput esencije tog talijanskog velegrada, čiji su najvrjedniji prostori, poput kuća i privatnih kolekcija, daleko od očiju šire javnosti.
Mreža kuća zvana case museo di Milano koje se pretvorene u muzeje kao glavnu ideju ima upoznavanje osobnih priča i ukusa koji odražavaju evoluciju i transformaciju milanskog društva kroz gotova dva stoljeća. Ona u svojoj kolekciji ima četiri povijesna muzeja (tj. kuće) koji su svi smješteni u središtu Milana te od 2008. godine njih čine Muzej Bagatti Valsecchi, povijesna kuća Boschi di Stefano, muzej Poldi Pezzoli i naš glavni akter - Villa Necchi Campiglio. Ono što ih povezuje jest činjenica da su to domovi nekadašnjeg visokog milanskog društva čiji domovi nose njihova prezimena te čine prikaz umjetničkog milanskog nasljeđa. Posjetom tih neobičnih muzeja, dobivamo uvid u nekadašnji život Milana. No zanimljivost je, usporedimo li ovakvo muzejsko iskustvo koje je možda nalik onome kada posjećujemo značajne dvorce u kojima se nekada odvijao život – ovdje je razlika kako se u ovakvom muzejskom iskustvu radi o muzejima koji se nalaze u samom središtu Milana, čime imamo osjećaj nepretencioznosti i onog turističkog iskustva koje doživljavamo dok posjećujemo kakve dvorce. Ovdje je atmosfera intimna, ležerna i onakva kakva nam je potrebna da se uvučemo u domove nekih drugih.
Villa Necchi Campiglio poklonjena je gradu 2001. godine nakon smrti vlasnice, Gigine Necchi. U kući je živjelo troje stanara; Angelo Campiglio, supruga Gigina te njezina sestra Nedda. Legenda nalaže kako se gospodin Campiglio, industrijalac koji je 1930-ih imao tvrtku za proizvodnju lijevanog željeza u Paviji i pripadnik srednje klase, jedne večeri vozio prema Milanu gdje je trebao prisustvovati operi u Scali. No, njegov se šofer izgubio u okolnim poljima (današnja Via Mozart), zbog čega je gospodin Campiglio trebao sam naći put do Scale. Legenda nastavlja da je bio toliko očaran krajolikom u kojem se našao da je već sutradan odlučio ondje kupiti zemljište. Arhitektonski projekt povjerio je Pieru Portaluppiju, tada već poznatom milanskom arhitektu po djelima Casa degli Atellani i Planetarium.
Portaluppi je stvorio strogu, elegantnu i umjetnički izdašnu kuću. Dizajnirana i izgrađena između 1932. i 1935. godine, Villa Necchi Campiglio predstavlja djelo talijanskog racionalizma. Uronjena je u prostrani privatni vrt s bazenom i teniskim terenom u središtu Milana u četvrti poznatoj po art deco arhitekturi, Porta Monforte. Vila je skrivena od pogleda s ulice – njezin vrt s raskošnim magnolijama i zelenilom predstavlja skladnu fuziju umjetnosti i mira vanjskog prostora, dočim je unutrašnjost bila rezervirana za živahni društveni život milanske buržoazije.
Takav je dojam kreirao Portaluppi, arhitekt podjednako futuristički, eklektičan i racionalan, kakva je uostalom i Villa Necchi Campiglio, jedno od njegovih glasovitijih ostvarenja. U tom je ostvarenju prikazao svoj stil: poigravao se geometrijom, oslikanim stropom u blagovaoni i prozorom u obliku zvijezde. Bio je ekscentričan, no opet elegantan, gotovo minimalist. Naginjao je tehnologiji budućnosti stvorivši grijani bazen. Koristio je industrijske materijale i time ostvario radikalan raskorak od milanskog luksuza više klase koji je tada prevladavao. Nazivali su ga „genijalno pametnim arhitektom“ (the ingeniously clever architect).
Raspored unutrašnjih prostorija odgovara tradicionalnom rasporedu plemićkih domova: dnevni prostori su u prizemlju, spavaće odaje na katu, a službene prostorije u potkrovlju. Necchi-Campiglio htjeli su se distancirati od običaja svog vremena tako da su planirali dovoljno prostora za prijem gostiju i društveni život. Tako se, primjerice, u prizemlju nalaze blagovaonica, soba za pušenje, knjižnica i veliki salon. Kretanje između prostorija je neometano, a ponekad se pogled proteže kroz cijelu etažu kuće. Namještaj je masivan, vrata glomazna, čime odaju snagu svake prostorije. Primjer toga je vidljiv na prvom katu gdje su spavaće sobe diskretno raspoređene, a odvaja ih duboki hodnik koji se proteže cijelim katom. Impresivno je da su se ormari nalazili na samom hodniku: vrata ormara i prostorija su identični te je nejasno gdje se ulazi u prostoriju, a gdje otvara ormar.
Ormari su fascinantni, odraz su kulture odijevanja milanskih buržuja. Gospođa Campiglio ima zavidnu kolekciju šešira, elegantnih haljina, a naglasak je na predmetima modne kuće Dior koje je za nju posebno kreirao Marc Bohan na kojima stoji For madame Campiglio, jednako tako i za njezinu sestru Pour madame Nedda Necchi.Najimpresivnije sobe na katu su kupaonice u kojima se tijekom današnje posjete vili vodič najduže zaustavlja, objašnjavajući grandiozne razmjere ukrasa, mramora arabescato.
Naime, povijest ove vile dijelom je priča o revoluciji i restauraciji koja se isprepliće s poviješću familije. Nakon Drugog svjetskog rata, promjene na vili je projektirao arhitekt Tomaso Buzzi, izmijenivši pritom linearnost Portaluppijevog stila i ubacivši elemente inspirirane 18. stoljećem. Time se Buzzijeva prisutnost lako može prepoznati u obilatoj upotrebi antiknog namještaja i zavjesa, dok se Portaluppi najviše primjećuje u glomaznosti prostorija i najprepoznatljivom prostorijom vile, ostakljenoj verandi sa zatvorenim zimskim vrtom kojim dominira velika zelena sofa zaobljenog oblika.
I Aam Love (2009), režija Luca Guadagnino
Posjet ovom impresivnom djelu prije točno godinu dana pomogao mi je shvatiti koheziju naizgled raznorodnih elemenata u izgradnji stila. Vidjela sam, ukratko, onaj prepoznatljivi talijanski stil u modnom kontekstu, no pretočen u arhitekturu. Dokaz elegancije i nepretenciozne privlačnosti doma Necchi-Campiglio iskazana je i u tome što je nekoliko puta bila djelom inspiracije umjetnicima i scenografije. Tako je, primjerice, redatelj Luca Guadagnino (the cinema of desire) iskoristio vilu za glavnu scenografiju filma I Am Love, u kojem Tilda Swinton tumači lik čija obitelj odražava raspad imućne aristokracije. Villa Necchi Campiglio svojim interijerom fantastično odgovara tom trajnom melankoličnom utisku. Jednako tako, recentno je prikazan i film o modnom imperiju Gucci i tragičanom kraju njegovog nasljednika, gdje je Ridley Scott također oživio vilu pružajući joj taj visoko luksuzni, no elegantno nepretenciozan ton.